Osnovna škola Bisag

Webmail Knjižnica Spajalica OnLine tečajevi Kontakti

Kalendar

« Rujan 2024 »
Po	Ut	Sr	Če	Pe	Su	Ne
26	27	28	29	30	31	1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	1	2	3	4	5	6

Prikazani događaji

Dvorac Bisag

DVORAC BISAG

Bisag je mjesto udaljeno 10 kilometara od Svetog Ivana Zeline. Nalazi se na krajnjem jugu Varaždinske županije. Poznat je po drevnom dvorcu čija je ruševina danas vidljiva putnicima stare ceste ili autoputa Zagreb-Varaždin. Nalazi se tamo gdje prestaje Hrvatsko zagorje, a nastavlja se Hrvatsko prigorje. Priče o događajima u dvorcu generacijama su uvijek rado slušane, stoga smo mi, učenici Osnovne škole Bisag, odlučili istražiti povijest dvorca Bisag.

Sagrađen je vjerojatno sredinom 14. st. Smatra se da su njegovi prvi vlasnici bili gospodari Grebengrada, a u XV. st. dolazi u vlasništvo obitelji Bisaški (Bikszadi) po kojima je i dobio ime. Njime, a i okolnim krajevima vladale su mnoge plemićke obitelji.

Dvorac u vlasništvu plemićkih obitelji

Bisaški su bili plemićka obitelj u staroj Križevačkoj županiji, jedni od najstarijih vlasnika dvorca Bisag. Najčešće se navodi da potječu od plemićke obitelj Grebengradskih iz grada Grebengrada. Podatak o srodstvu Bisaških i Grebengradskih navodi Ladislav Hermanov Grebengradski, dokazujući 1484. god. svoje pravo na feud Bisag.

Juraj Bisaški bio je sudac Zagrebačke županije i podban. Njegov sin Petar, posljedni muški nasljednik, oporučno ostavlja Bisag i ostala imanja svojoj sestri Ani, udovici Nikole Kaštelanovića. Bisag je po ženskoj lozi naslijedila obitelj Gereczi od koje su potekli ogranci obitelji Ratkaj (Rattkay), Gottal, Patačić i Keglević.

Patačići, barunska porodica podrijetlom iz Bosne, imali su najviše posjeda u Zagorju, okolici Karlovca i dvorac Bisag u Prigorju. Izumrli su 1834. godine. U Statusu familiae Patachic opisano je rodoslovlje obitelji Bisaški i njihove veze s kasnijim vlasnicima.

Značajni članovi obitelji obitelji Bisaški su Baltazar, Adam i Katarina.

Neko vrijeme je (oko 1620.g.) dvorac bio u rukama Jurja Zrinskog. U 19.st. u vlasništvu je grofova Draškovića Trakošćanskih, čiji se grb nekada nalazio iznad ulaza pokraj grba Kaštelanovića koji su dvorac još dodatno uredili. Draškovići su jedna od najstarijih velikaških obitelji u Hrvatskoj, podrijetlom su pripadali nižem plemstvu u Lici. Prva sigurna vijest o njima su tri isprave pisane glagoljicom 1490. god. u kojima se spominje 35 plemenitih ljudi Draškovića. Selo Drašković udaljeno 6 km od mjesta Bisag dobilo je ime po toj plemićkoj obitelji Drašković koji su držali dvorac u posjedu sve do kraja XIX. st., kad je uslijed prezaduženosti pao u ruke jedne mađarske banke. Posljednji gospodar Bisaga, grof Josip Drašković, ponio je iz grobnica u kapeli Sv. Florijana i lijesove svojih predaka.

Julijana Erdödy Drašković bila je prva akademski obrazovana slikarica u Hrvatskoj. Slikala je portrete, naslikala je i dvorac Bisag (sl.1.)

Članovi obitelji Drašković:

Juraj

Ivan III

Juraj Georg V

Janko

Julijana

Josip Kazimir

Karlo

Dragutin

Od mađarske banke dvorac prelazi u vlasništvo obitelji Hadrović iz Visokog, zatim Franje Grošinića, a od 1932. god. do 1941. god. nalazi se u vlasništvu pjesnika Milana Begovića.

Izgled dvorca Bisag

Na ulaznom tornju dugo je stajao grb Kaštelanovića od Sv. Duha, koji su ga i posjedovali. Kaštelanovići i Grebengradski često su se otimali za tu utvrdu i posjed. Dvorac je bio u opasnosti tijekom križevačke bune početkom 1755. Seljaci su tada uništili mnogobrojne plemićke dvorce i kurije. Buna je počela u Ravnu pokraj Križevaca te se brzo širila krajevima južno od Kalnika. Seljaci su čak zaposjeli Bisag, ali ga nisu spalili, jer su ga željeli sačuvati „ za svetlu Kralicu“, točnije za caricu Mariju Tereziju. Bisag je u tlocrtu bio četverokut s kulama na uglovima. Dvorac je bio okružen jarkom s vodom, koji se i danas nazire, a preko njega se prelazilo drvenim mostom.

Kasnije je opasan zidinama, te je lokalno mjesto Bisag prozvano Starim gradom. U potpunosti je uređen u baroknom stilu u 18. stoljeću. Nakon Prvoga svjetskog rata nestručno je restauriran, no 1943. stradao je u požaru. Prema usmenoj predaji naših najstarijih mještana partizani su ga napunili slamom i zapalili. To je zapravo odredilo njegovu daljnju sudbinu Nitko ga tada nije uspio zaštititi od daljnjeg propadanja. Stradale su pritom brojne umjetnine, a od dvorca je ostala ruševina s dvije kule.

Dvorac u vlasništvu Milana Begovića

Iako lišen svih ukrasa, udobnosti, veličine i sjaja, ruševan i podrt, pokisao i nečist, pust i prazan, zatvorenih prozora, razbijenih zelenih žaluzina i razlupanih stakala; ipak

ima svojeg stanovnika.

(Milan Begović, Sablasti u dvorcu)

Književnik Milan Begović kupuje dvorac kako bi se odmorio od gradske vreve i osluhnuo mir toliko potreban za njegova književna stvaranja. Živio je dvorcu koji je počeo sve više gubiti nekadašnji sjaj, a nastojao ga je spasiti od propasti. Imao je i sustanare, u prizemlju nastanjenu seljačku obitelj koja je kupila okolno zemljište. U svojem romanu "Sablasti u dvorcu" opisuje na uzbudljiv način političke i društvene prilike u drugoj polovici 19.st.

Iako je pomalo zastrašujući naslov knjige, ovdje nije riječ ni o kakvim duhovima i kosturima predaka svih vladara i vlasnika koji se izdižu iz groba, zapravo Begović u knjizi govori da su vlasnici dvorca odgovorni za njegovo propadanje i na taj način ih uspoređuje sa sablastima. Radnja se odvija većinom u dvorcu, ali spominju se i prilike u Pešti i Beču. Sam Begović je u obnovu svog doma ulažio mnogo novaca, otprilike 106.000 dinara. Puno je pažnje polagao u uređenje interijera.

Dvorac je osim služnih odaja imao više stotina prostorija, od podruma do tavana; glavnih odaja; razne komore, budžaci, mansarde, škulje pod stepeništima, izbe po koridorima, udubine među zidinama,okrugle potkrovnice na vrhu kula, podzemne tamne jame, izbe u ulaznom tornju i mnoštvo drugih sakrivenih ćelija i zakutaka…

(Sablasti u dvorcu, str. 384.)

Sav uložen trud nije se isplatio, život u dvorcu postaje sve nepodnošljiviji. Iz dana u dan propast dvorca je sve više uočljivija i jasnija. Sat dvorca otkucava, a Begović razočaran svime 1936. godine odlazi u Zagreb. Njegov dom ostaje prepušten na milost i nemilost. Nakon Begovićeva odlaska dvorac je pripao mađarskoj hipotekarnoj banci. Od raskoši ovog dvorca ostala je djelomično kapela svetog Florijana u kojoj su se nalazile freske s prizorima iz Kristova života (sl.2). U njoj su bila položena tijela predaka grofa Draškovića koja su kasnije prenesena u Veliki Bukovec, gdje su Draškovići također imali posjed. Još jedna od zanimiljivost je da je tijelo francuskog grofa Edgara de Corberona, prijatelja bana Josipa Jelačića, prema njegovoj želji, pokopano 1861. Njegovo tijelo i dan danas leži i dalje ispod kapele svetog Florijana (sl.3.).

Begović u svojim Sablastima u dvorcu opisuje da taj Francuz, prijatelj bana Jelačića, ovdje nije imao mirno počivalište jer su njegov grob nekoliko puta oskvrnuli mještani misleći da će u grobu pronaći kakve dragocjenosti. Prema pričama, zbog takvih vandalskih postupaka mještana, duh grofa de Corberona uzrokovao je bujanje rijeke Lonje i poplave okolnog područja. Na starinski blagdan Kraljeva u kapeli su se palile svijeće za pokoj duše Edgara de Corberona. Danas je dvorac ogromna ruševina koja samo što se nije srušila. Freske u kapeli sv. Florijana još uvijek se vide iako su u potpunosti prepuštene propasti i teško je povjerovati danas da su u toj grofovskoj kapeli bile služene mise.

Sačuvani dio nekadašnje utvrde je i stara žitnica koja je sad veliko gnijezdo gmazova, a dvorac je u potpunosti obrastao šipražjem i uistinu djeluje „sablasno“. U dvorištu dvorca nalaze se stupovi električne rasvjete. Iako je stajalo „svečano“ obećanje pojedinaca da će drevna utvrda biti obnovljena, pokazalo se da su to samo bile puke i isprazne tlapnje .

Žalosno je gledati ruševine ovog dvorca koji već toliko godina poput bolesnog starca vapi za pomoći (sl.4.). Iako je spomenik nulte kategorije, obrasta ga trnje, turistički je neatraktivan jer je i sam prilaz dvorcu nedostupan, te i dalje i teško je povjerovati u njegovu skoru obnovu.

Preostalo nam je samo da se nadamo da će se ubrzo naći financijska sredstva za obnavljanje ovog kulturnog spomenika u našem zavičaju.