NP Risnjak smjestio se usred stoljetnih šuma Gorskog kotara. Prostire se na 64 km², a nacionalnim parkom proglašen je 1953. godine na prijedlog istaknutog hrvatskog prirodoslovca, prof. dr. Ive Horvata. Park smo obišli u pratnji stručnog vodiča kružnom šetnjom poučnom stazom Leska koja kreće od uprave Parka u Crnom Lugu. Cijelom dužinom staze postavljene su edukacijske table koje nas upoznaju s različitim tajnama šume.

Upoznali smo se s geološkim i geografskim odlikama krškoga kraja, biljnim zajednicama livade i šume, životinjskim svijetom  i načinom života stanovnika Gorske Hrvatske.

Pravo bogatstvo Risnjaka su količina i raznovrsnost biljnog pokrova. Tako je na ovom malom području razvijeno više od 30 biljnih zajednica, od toga 14 šumskih. Područje Risnjaka u najvećoj mjeri prekriva zajednica šume bukve i jele koja u višim dijelovima prelazi u zajednicu pretplaninske bukve, dok je u vršnim dijelovima to klekovina bora. Ove osebujne i veličanstvene šume Risnjaka bile su u prošlosti izuzete od prekomjernog iskorištavanja što je uvjetovalo njihovu nepromijenjenu vegetacijsku sliku do današnjih dana. Nažalost, mogli smo vidjeti posljedice ledene kiše ove zime koja je oštetila mnoga stabla pa su ona  obilježena i određena za sječu kako bi se spriječilo širenje bolesti i nametnika na zdrava stabla.

Bogatstvo faune usko je povezano uz vegetacijski pokrov. Velika je zastupljenost kukaca; više od 100 vrsta leptira, što je jedinstven slučaj u Hrvatskoj, 114 vrsta ptica, od kojih se 78 ovdje i gnijezdi. Povratkom risa sedamdesetih godina prošloga stoljeća, po kojem je Park i dobio ime, zanimljivo je navesti da ovdje, na jednom mjestu obitavaju tri velike zvijeri Europe – vuk, medvjed i ris.

Nakon odmora i kratke vožnje autobusom prošetali smo uz Lokvarsko jezero. To je umjetno jezero nastalo izgradnjom brane na rijeci Lokvarki 1954. godine, ali se skoro savršeno uklopilo u prirodni okoliš prelijepih goranskih crnogoričnih šuma, pa danas predstavlja iznimnu turističku atrakciju i omiljeno je mjesto sportaša i rekreativaca.

Na kraju izleta otkrili smo skrivene ljepote podzemlja posjetivši jedan od najzanimljivijih i najatraktivnijih speleološki uređenih objekata u Hrvatskoj – špilju Lokvarku. Uz stručno vodstvo saznali smo da ju je otkrio davne 1911. godine sasvim slučajno kopajući kamen, Jakov Bolf.

Zaštićena je kao geomorfološki spomenik prirode 1961. godine. Od velikog je značaja kao stanište zaštićenih šišmiša, a pronađeni su i drugi organizmi, mikroorganizmi,  neke endemske vrste…

Ukupna dužina kanala iznosi 1179 m, dubina 277 m, a starost se po veličini stalaktita i stalagmita procjenjuje na oko 20 000 godina.

Lokvarka je etažni špiljski objekt kojeg čini 6 etaža - galerija, od čega su za turistički posjet uređene prve četiri koje smo i obišli spustivši se na 75 m dubine od ulaza u špilju. Na 8^oC ostali smo zadivljeni špiljskim ukrasima u više boja i oblika, uživali u šumovima vode koja se ocjeđuje, a poseban trenutak nastao je gašenjem svjetla u špilji, što je bilo i pomalo zastrašujuće. No, kada smo na povratku ugledali danje svjetlo, zaključili smo da je doživljaj bio jedinstven, da se isplatilo uložiti malo truda i da ćemo se rado prisjećati ovih trenutaka. 

Tekst: Branka Čuljak, učiteljica kemije, biologije i prirode

Fotografije: Sanja Mamić, učiteljjica hrvatskog jezika