Na početku smo posjetili zgradu HRT-a.  Kompleks zgrada HRT-a smješen je na površini od 32 km². Na ulazu nas je dočekala gospođa Nada Chedid koja nas je ljubazno provela kroz prostore HRT-a. Upoznala nas je s općim informacijama o povijesti i djelatnosti HRT-a, pokazala gotovo svaki studio i otkrila fascinantne zanimljivosti koje ćemo dugo pamtiti.

Evo samo nekih: 

• HRT je jedina javna televizija u RH. To znači da ona mora biti radio i televizija za sve, da se svojim programima mora obraćati svim građanima bez obzira na njihove godine, obrazovanje ili kupovnu moć. Dakle, HRT financira i kontrolira svekolika javnost.
• u virtualnom (nama djeci najprivlačnijem) studiju sva scenografija je u računalu, a na ekran "ide" u 3D tehnici i u plavoj boji. Iz toga razloga voditelji i gosti ne smiju odjenuti ništa plavo, jer je ta boja kameri nevidljiva.
• zbog sjajne i masne kože svi voditelji i gosti moraju biti našminkani, a odjeća ne smije imati puno sitnih detalja (to"smeta" kameri, ali i gledateljima)
• u ponekim studijima scenografija je stalna, npr. studio Dnevnika
• studio u kojem se snima Do posljednjeg zbora jedan je od najvećih studija  u ovom dijelu Europe
• u HRT-u postoje osobe (lektori) koje pregledavaju tekstove i gledaju je li sve napisano na hrvatskom književnom jeziku, a postoje i fonetičari koji se brinu o lijepom književnom izgovoru
• hodnici HRT-a dugi su ukupno oko 32 km
• na HRT-u postoji ukupno 250 satova – prilikom emitiranje uživo važna je svaka sekunda
• u prostorima Hrvatskoga radija postoji "gluha soba"(najtiše mjesto na svijetu) – to  je prostor koji ne odjekuje, tj. "upija" zvukove
• televizijski voditelji ne moraju sav tekst naučiti napamet, već ga čitaju s blesimetra
• zidovi pojedinih studija ispisani su raznim "šalabahterima" koji služe kamermanima

Nakon zgrade HRT-a posjetili smo Muzejsko-memorijani centar Dražen Petrović. Tamo nas je oduševila gospođa Petrović, Draženova majka, koja nam nije pričala o Draženu kao sportašu, već o Draženu kao običnom dječaku. O dječaku koji je prije satova sviranja namjerno potrgao sve žice na gitari jer nije volio svirati. O dječaku koji se, kada je bio bolestan, pretvarao da je zdrav kako bi mogao otići na trening, o mladiću koji je propustio svoju maturalnu večer kako bi otišao na trening – idućega dana čekala ga je važna utakmica, o čovjeku koji je tijekom šetnje gradom podijelio sav  svoj novac koji je imao u džepu, a za sebe posudio od svojih roditelja… Eto, takvoga smo Dražena mi upoznali. Njezina priča oduzela nam je dah, a emocije nismo mogli sakriti…

Puni dojmova, otišli smo u šetnju Gornjim gradom, sjeli kod Manduševca gdje smo se prisjetili legende o lijepoj Mandi,a onda smo otišli na fini ručak i time priveli ovaj nezaboravan izlet kraju.

Tekst: učenici 5. razreda

Fotografije:

Sanja Mamić, učiteljica hrvatskog jezika

Lidija Klaus, učiteljica matematike