A Bog se svakoga dana, svakoga časa lomi zbog nas.

U krhkome kruhu na oltaru, po krhkim rukama ljudskim.

Lomi se, razdaje, da iscijeli napuklo, slomljeno srce čovjekovo.

I ništa ne može iscijeliti Boga koji se lomi, osim čovjeka koji se lomi za druge…

U utrci sa svim svojim obavezama, utrci koju sami sebi namećemo, često projurimo mimo svoga života.

Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo od jutra učinili, dogodi nam se da shvatimo da toga dana zapravo nismo ni živjeli. Da to nije bio naš dan, da ga nismo uspjeli na dobar način podijeliti sa svojima. I zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo.

Uistinu, dan u kojem se nismo potrudili čuti one koje volimo, zastati pored nečega čemu se divimo, biti zahvalni na onome što imamo, prevaren je dan.

Sreća koja nam je bila nadohvat ruke, ostaje nedostupna i oskudijevamo.

I to ponavljamo iz dana u dan…

Stoga svake godine u listopadu nakratko zastanemo, zaustavimo vrijeme kako bismo riječju i pjesmom  slavili i učinili važnim ono što je Bog stvorio za nas – zemlju i njezine plodove.

To smo učinili i 18. listopada ove godine. Zajedničkom snagama baka, djedova, roditelja, djece i učitelja danima su uređivani prostori naše škole, zidovi, štandovi i  panoi,  a mirisi svježega kruha lebdjeli su zrakom.

Okupivši se oko svečano uređenih stolova, uz prigodnu pjesmu i zajedničku molitvu vođenu našim župnikom Maksimilijanom Milanom Hercegom, prisjetili smo se koliki je napor potrebno uložiti da bi od malog zrna žita došli do kruha. 

BLAGO DANU KOJI ZAPOČNE MIRISOM KRUHA – NIŠTE NE MIRIŠE TAKO DOBRO…

Tekst: Sanja Mamić, učiteljica hrvatskog jezika

Fotografije: Vlado Derdić, tajnik